Sve do druge polovice 19. stoljeća narodna je nošnja značajna za cjelokupno naše seosko stanovništvo. Specifičan način odijevanja uobičajen je u to vrijeme i u mnogim gradskim sredinama, osobito kod puka primorskih gradova i gradića kao i u varošicama brdovitog primorskog zaleđa te na sjeveru u slavonskim gradovima, kod onih gradskih stanovnika, kojima je i u gradskoj sredini poljoprivreda osnovna grana gospodarstva. Sredinom 19. stoljeća počinju se međutim osjećati promjene u načinu odijevanja tih najširih slojeva naroda. Muškarci postepeno napuštaju narodnu nošnju, a u ženskoj se nošnji sve više pojavljuju najprije kupovne tkanine, a zatim i sve jači utjecaji suvremene gradske odjeće na tradicionalno ruho. Te promjene nastaju kao logična posljedica društvenih i političkih zbivanja u svijetu nakon revolucionarnih preokreta koji potresaju Europu krajem 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća, što se nužno odražava i na tlu Hrvatske. Početkom stoljeća, za napoleonskih osvajanja, ruši se stoljećima izgrađivana ravnoteža među europskim zemljama, slama se i velesila Venecija, a s njome i poredak na velikom dijelu hrvatskog primorskog područja, što je nekoliko vjekova bilo pod vlašću mletačkog lava. Na drugoj strani turska sila, koja još uvijek sjedi u srcu Balkanskog poluotoka, gubi svoju moć pa krajevi Hrvatske što graniče s turskim carstvom (Slavonija, Banija, Kordun, Lika, Dalmacija) počinju slobodnije disati i bezbrižnije živjeti. Sredinom stoljeća, tj. 1848. godine dolazi u Hrvatskoj (što se sada gotovo cijela nalazi u sklopu Austro-Ugarske) do vrlo značajne promjene koja se tiče upravo najširih slojeva naroda, a to je ukidanje kmetstva. velike mase seljačkog svijeta oslobađaju se zatvorenih okvira u kojima se stoljećima živjelo, radilo i bilo podređeno feudalnom gospodaru. Krajevi uz tursku granicu koji nisu bili obuhvaćeni feudalnim poretkom, ali su na sebi nosili teret neprekidne vojne obaveze za sigurnost granica i za interese carevine, razvojačeni su god. 1873. nakon nekoliko stotina godina vojnog režima, koje su proveli u okviru Vojne Krajine i 1881. god. sjedinjeni su s ostalom Hrvatskom. Prva suštinska promjena koja se zbiva u životu seoskog stanovništva nakon tih događaja je raspadanje velikih obiteljskih zadruga na pojedine samostalne obitelji. Zadruge su nekada brojile i nekoliko desetaka pa i preko stotinu ukućana, a svi poslovi odvijali su se organizirano raspoređeni među brojnim članovima po strogim, tradicijom ustaljenim pravilima. U takvom zadružnom životu na žensku je čeljad spadala briga o izradi odjeće za sve ukućane, a ruho se uglavnom proizvodilo u autarkičnoj sredini, samo su se neki određeni dodatni dijelovi kupovali. Žene su se brinule o uzgoju, proizvodnji i preradi tekstilnih sirovina, o njihovom predenju, o tkanju platnenih, suknenih pa i svilenih tkanina i konačno o šivanju i ukrašavanju odjeće za svu kućnu djecu.
Taj značajan zadatak nakon raspadanja zadruge žena domaćica u inokosnoj obitelji više nije mogla svladavati, ona nije više imala ni vremena ni snage da uz ostale kućne i gospodarske poslove prihvati na sebe i tu obavezu. Zato doista možemo reći da je raspadanjem obiteljskih zadruga i narodna nošnja neminovno osuđena na odumiranje. To naravno nije jedini razlog propadanja nošnje u nas, što ga pratimo za posljednjih stotinjak godina – tamo od sedamdesetih godina prošlog stoljeća gotovo do naših dana. ne smijemo previdjeti ni ostale važne uzroke koji su odigrali svoju ulogu u tom procesu, a to je u prvom redu razvitak tehnike. Kao posljedica tehničkog napretka znatno su brže i lakše prometne veze sa svijetom, s onim svijetom izvan okvira najužeg zavičaja. Na račun manufakturnih radionica razvija se tekstilna industrija, što daje zamah trgovini, koja za svoje artikle stiče sve više i više potrošača i u seoskim sredinama. Razumljivo je da narodna nošnja svoju posljednju fazu ne proživljava jednako i istovremeno na cijelom hrvatskom području. U primorskom dijelu Hrvatske to propadanje nošnje najprije se zamjećuje, a počinje još sredinom prošlog stoljeća. Muškarci je najčešće potpuno napuštaju dok ženska nošnja obično prolazi nekoliko preobražajnih prijelaznih faza i održava se u životu mnogo duže, u određenim krajevima i na nekim otocima sve do današnjih dana. Tamo gdje se narodna nošnja još nosi, uglavnom je izgubila čistoću izvornosti, ljepotu izvedbe i raznovrsnost oblika. Pretežno je nosi stariji svijet, a to znači da je u upotrebi samo najskromnija njena varijanta, a i ta je obično već prislonjena novijim gradskim elementima, kako s obzirom na materijal od kojeg se izrađuje, tako i na pojedine nove gradske utjecaje. U koliko se starinska nošnja još čuva u škrinjama, često se međutim više ne zna kako se što nosilo. Poseban problem za ostvarenje cjelovitog starinskog ruha predstavljaju obuća i oglavlje, koji su obično potpuno izgubljeni, a tako su važni u konačnoj slici svakog kompleta narodne nošnje.
Nošnja u društvenom okruženju
Nošnja koju odijeva stanovništvo određenog područja ponaša se kao živi organizam prilagođen sredini u kojoj se nalazi. Ona se uklapa u sliku kraja, nošnja otkriva osnovne grane gospodarstva, iz nje se čitaju klimatski uvjeti, na njoj se odražava blagostanje šire zajednice, bez obzira na imovinsko stanje pojedinca. No narodna nošnja krije u sebi i tragove onih povijesnih događaja koji su u prošlosti kraja bili značajni i koji su ostavili svoj pečat u njenom oblikovanju. Konačno narodna je nošnja slika vještine, likovnog shvaćanja i stvaralačkog dometa naroda, koji je i u tom za život neophodnom rekvizitu, našao medij kroz koji je progovorio iz dubine svoga bića, da bi na svoj način i svojim govorom izrazio svoju težnju za ljepotom. Tri faktora, tj. prirodna okolina, kulturno povijesni utjecaji i vlastiti stvaralački poriv naroda prisutni su uvijek u oblikovanju narodnog ruha i zbog toga nošnja predstavlja jedno od najkompleksnijih dometa narodnog stvaralaštva. Ali ruho što ga je narod oblikovao kroz stoljeća, osim praktične, uporabne namjene i više ili manje istaknutih likovnih značajki, ima u sebi i dublji smisao, onaj irealni, magijski, kome su podređene često i praktična i likovna komponenta. Način odijevanja u krugu zatvorene seoske sredine sadrži povrh svega još i određena pravila ustaljena vjekovnom tradicijom, pravila kojih se narod strogo pridržava i od kojih su odstupanja rijetka.
Kroz ta, narodnom predajom ozakonjena pravila, nošnja dobiva i društveno značenje, ona postaje pokazateljem društvenog statusa pojedinca u seoskoj zajednici, nošnja je vidljivo vanjsko obilježje tog položaja, u neku ruku osobna karta svakog člana te zajednice, u prvom redu ženske djece u tom specifičnom društvu.
Svaka životna faza, svaki događaj i značajna promjena u životu od djetinstva, preko djevojaštva, doba zaruka i udaje, mladovanje poslije svadbe, postizanje materinstva, zrela dob i udovištvo – sve se to često može očitati u ruhu predviđenom i propisanom za neki određeni blagdan, pa usto na obrednu nošnju neizostavnu u pojedinim običajima, onda postajemo donekle svjesni koliko ćemo bogatstvo raznovrsnih tipova, vrsta i podvrsta sresti u narodnom ruhu i kako je to narodno blago neiscrpiva riznica koju tek treba otkrivati, upoznavati i shvatiti vrijednosti što ih ono u sebi krije.
Različita područja
Gledano na različnost raznih dijelova i na sličnosti u izgledu, nošnje se mogu podijeliti na tri regije. Ovdje navedene geografske karakteristike tih područja imali su i imaju još uvijek utjecaj na izgled nošnja:
1. Panonska nizina
2. Dinarsko područje
3. Jadransko područje
glavni dijelovi panonskih muških nošnja:
a) košulja rubača, rubina
b, c) platnene gaće
d) prsluk, lajbek
dijelovi ženskih nošnja iz područja Slavonije i Baranje:
a1) košulja rubina, odnjica sprijeda
a2) isto straga
b, c, d) razdvojeno ruho
b) veliki oplećak
c) mali oplećak
d) rubina, skuti krila
djelovi dinarskog muškog ruha:
a) košulja
b) hlače benevreci
c) prsluk krožet
d) prsluk jačerma
e) kaput trlagan, kanparan, koret
dijelovi dinarskog ženskog ruha:
a) platnena košulja, sastavljena od:
a1) oplećka i
a2) krila, skuta
b) vunena pregača
c) gornje sukneno ruho aljina, suknja, modrina, bilača
d) gornje sukneno ruho sadak, zobun
dijelovi jadranskih muških nošnja (sa otoka Krka):
a) košulja stomanja
b) hlače brageše
c) prsluk koret
d) kaput alja
dijelovi jadranskog ženskog ruha (iz Istre):
a) platnena košulja, stomanja
b1) gornje ruho modrna na skas iz južne Istre
b2) detalj modrne straga
c) gornje sukneno ruho suknja, gogran, modrna na kline
sprijeda i straga